Sashenka

I’m a Russian. Without the Motherland, I’d be nothing.

No, that’s not the style of these people,’ explained Maxy. ‘You shouldn’t think of these Bolsheviks as modern politicians. They were religious fanatics. Their Marxism was fanatical; their fervour was semi-Islamic; and they saw themselves as members of a secret military-religious order like the medieval Crusaders or the Knights Templar. They were ruthless, amoral and paranoid. They believed that millions would have to die to create their perfect world. Family, love and friendship were nothing compared to the holy grail. People died of gossip at Stalin’s court. For a man like Satinov, secrecy was everything.

- Nego, kako ti je žena? On odmahnu glavom. - Ja sam duhom daleko od svog doma. Dolazim i odlazim kao avet. Uviđam i sam da sumnjam u sve u šta sam nekada verovao. - (...) a s kim ti razgovaraš? - Ni sa kim. Ne sa svojom ženom. Pomislim ponekad kako si ti možda jedina s kojom ne moram da se pretvaram jer nas dvoje se samo napola znamo, nismo bliski prijatelji, shvataš? Sašenjka se nasmeši. - Kakav smo mi čudan par! Zatvorila je oči i pustila da joj vetar i pahuljice snega hlade lice.

Mi pisci imamo neku tajnu koja nas održava u životu i daje nam nadu, mada znamo da to što pišemo nikad nećemo moći da objavimo. Isak Babelj radi na nečemu tajnom, Miša Bulgakov piše roman o đavolu u Moskvi. Ali niko ih nikad neće čitati. Niko ni mene neće čitati.

Young Stalin Stalin: The Court of the Red Tsar Potemkin: Catherine the Great’s Imperial Partner

Šta bi bilo kada bih ti sad rekao, bez glupiranja, da kroz ova vrata ulazimo u tajni svet u kojem niko ne može da nas vidi i takne, svet u kome ću te voleti više od samog života? Znam da nije palata. Možda je samo bedna baštenska šupa, ali je i šupa u kojoj želim da te obožavam i volim ne traćeći više ni sekund svog kratkog života u ovom zlokobnom svetu. Možda smešno zvuči, ali došla si u leto mog života. Ja nisam star, ali nisam više ni mlad, i poznajem sebe. Ti si jedina žena mog života, žena koje ću se setiti na samrti. (...) Benja je uze u zagrljaj i ona po njegovom pogledu i čvrstini njegovih usana nasluti da ozbiljno misli ono što je rekao, da je stvarno voli i da je ovaj trenutak, u njihovom intimnom svetu, jedan od onih svetih događaja koji se zbivaju jednom ili dvaput u životu, a nekome se nikada i ne dogode.

You’re too cute, Katinka, for a historian.

Nijedan dan, nijedan sat, nijedan minut nije prošao a da ga nije razdirala želja da je vidi, da joj priča, da je dodiruje. Žudeo je da se naslađuje gledajući je, da napoji svoja sećanja, tako da posle, kad više ne bude s njom, može u mislima da je dodirne i oseti. (...) Ali ljubav uvek rađa patnju. (...) Može li to potrajati? Ne smemo gubiti ni trenutka, pomislio je.