“Hope is an act of desperate defiance against monstrous odds.”
― Ivo Andrić, quote from Bosnian Chronicle
“Obojica su se slagali da je zivot u Bosni neobicno tezak i narod svih vera bedan i zaostao u svakom pogledu. Trazeci razloge i objasnjenja tome stanju, fratar je sve svodio na tursku vladavinu i tvrdio da nikakvog boljitka ne moze da bude dok se ove zemlje ne oslobode turske sile i dok tursku vlast ne zameni hriscanska. Defose nije hteo da se zadovolji tim tumacenjem, nego je trazio razloge i u hriscanima samima. Turska vladavina stvorila je, tvrdio je on, kod svojih hriscanskih podanika izvesne karakteristicne osobine, kao pritvorstvo, upornost, nepoverenje, lenost misli i strah od svake novine i svakog rada i pokreta. Te osobine, nastale u stolecima nejednake borbe i stalne odbrane, presle su u prirodu ovdasnjeg coveka i postale trajne crte njegovog karaktera. Nastale od nuzde i pod pritiskom, one su danas, i bice i ubuduce, velika prepreka napretku, rdjavo nasledje teske proslosti i krupne mane koje bi trebalo iskoreniti.”
― Ivo Andrić, quote from Bosnian Chronicle
“No one knows what it means to be born and to live on the brink, between two worlds....to love and hate both, to hesitate and waver all one's life. To have two homelands and yet have none. To be everywhere at home and to remain forever a stranger. In short, to be torn on a rack, but as both victim and torturer at once.”
― Ivo Andrić, quote from Bosnian Chronicle
“Ova briga oko čuvanja i održanja novca liči, kao sestra sestri, na onu brigu u detinjstvu za grošem koji je stalno nedostajao, a ove muke štednje i tvrdičenja na muke nemaštine i oskudice. Šta vredi sve to? Šta vredi kad se, evo, posle tolikih napora i uzaludnih bežanja i uspona, čovek vraća na polaznu tačku, kad u njegove misli, samo drugim putem, ulazi ista pakost i grubost, i u njegove reči i postupke surovost i prostota; kad je, da bi se očuvalo ono što je stekao, potrebna ista ružna muka koja prati sirotinju. Ukratko: šta vredi imati.mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigumosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.”
― Ivo Andrić, quote from Bosnian Chronicle
“Tada se moglo videti šta znači i kakva može da bude uzbuna turske čaršije u bosanskim varošima. Po nekoliko godina čaršija radi i ćuti, dosađuje se i životari, pazaruje i računa, upoređuje jednu godinu sa drugom, a pri svemu tome prati sve što se dešava, obaveštava se, »kupuje« vesti i glasove, prenosi ih šapatom od dućana do dućana, izbegavajući svaki zaključak i izraz sopstvenog mišljenja.
Tako se polako i neprimetno stvara i uobličava jedinstven duh čaršije. To je najpre samo jedno opšte i neodređeno raspoloženje, koje se ispoljava samo kratkim pokretima i psovkama za koje se zna na koga se odnose; zatim se postepeno pretvara u mišljenje koje se ne krije; i najposle postaje tvrdo i određeno uverenje o kome više nije potrebno ni govoriti i koje se još samo u delima ispoljava. Povezana i prožeta tim uverenjem, čaršija šapuće, sprema se, čeka, kao što pčeie čekaju čas rojenja. Nemogućno je prozreti logiku tih čaršijskih uzbuna, slepih, besnih, i redovito neplodnih, ali one imaju svoju logiku isto kao što imaju svoju nevidljivu tehniku, zasnovanu na tradiciji i nagonu. Vidi se samo kako buknu, besne, i jenjavaju.”
― Ivo Andrić, quote from Bosnian Chronicle
“The verses which he published in various reviews from time to time, and the neatly copied poems which he sent to his friends, superiors, and important personages, were neither much better nor much worse than thousands of other verse products of the day.”
― Ivo Andrić, quote from Bosnian Chronicle
“Da, to su muke koje muče ljudi hrišćani sa Levanta i koje vi, pripadnici hrišćanskog Zapada,
ne možete nikad potpuno razumeti, isto kao što ih još manje mogu razumeti Turci. To je sudbina levantinskog čoveka, jer on je poussière humaine, ljudska prašina, što mučno promiče između Istoka i Zapada, ne pripadajući ni jednom a bijena od oba. To su ljudi koji znaju mnogo jezika, ali nijedan nije njihov, koji poznaju dve vere, ali ni u jednoj nisu tvrdi. To su žrtve fatalne ljudske podvojenosti na hrišćane i nehrišćane; večiti tumači i posrednici, a koji u sebi nose toliko nejasnosti i nedorečnosti; dobri znalci Istoka i Zapada i njihovih običaja i verovanja, ali podjednako prezreni i sumnjivi jednoj i drugoj strani. Na njih se mogu primeniti reči koje je pre šest vekova napisao veliki Dželaledin, Dželaledin Rumi: »Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit’ sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.« malo, izdvojeno čovečanstvo koje grca pod dvostrukim Istočnim grehom, i koje treba još jednom da bude spaseno i otkupljeno a niko ne vidi kako ni od koga. To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta. To je...”
― Ivo Andrić, quote from Bosnian Chronicle
“Finché l’uomo vive nel suo ambiente e in condizioni normali, gli elementi del curriculum vitae rappresentano per lui periodi importanti e svolte significative della sua vita. Ma appena il caso o il lavoro o le malattie lo separano dagli altri e lo isolano, questi elementi di colpo cominciano a scolorirsi, si inaridiscono e si decompongono con incredibile rapidità, come una maschera di cartone o di lacca senza vita, usata una volta sola. Sotto questa maschera comincia a intravedersi un’altra vita, conosciuta solo a noi, ossia la “vera” storia del nostro spirito e del nostro corpo, che non è scritta da nessuna parte, di cui nessuno suppone l’esistenza, una storia che ha molto poco a che fare con i nostri successi in società, ma che è, per noi, per la nostra felicità o infelicità, l’unica valida e la sola davvero importante.
Sperduto in quel luogo selvaggio, durante le lunghe notti, quando tutti i rumori erano cessati, Daville pensava alla sua vita passata come a una lunga serie di progetti audaci e di scoraggiamenti noti a lui solo, di lotte, di atti eroici, di fortune, di successi e di crolli, di disgrazie, di contraddizioni, di sacrifici inutili e di vani compromessi. Nelle tenebre e nel silenzio di quella città che ancora non aveva visto ma in cui lo attendevano, senza dubbio, preoccupazioni o difficoltà, sembrava che nulla al mondo si potesse risolvere né conciliare. In certi momenti gli pareva che per vivere fossero necessari sforzi enormi e per ogni sforzo una sproporzionata dose di coraggio. E, visto nel buio di quelle notti, ogni sforzo gli sembrava infinito. Per non fermarsi e rinunciare, l’uomo inganna se stesso, sostituendo gli obiettivi che non è riuscito a raggiungere con altri, che ugualmente non raggiungerà; ma le nuove imprese e i nuovi tentativi lo obbligheranno a cercare dentro di sé altre energie e maggiore coraggio. Così l’uomo si autoinganna e col passare del tempo diviene sempre più e senza speranza debitore verso se stesso e verso tutto quello che lo circonda.”
― Ivo Andrić, quote from Bosnian Chronicle
“He never even felt how countless petty circumstances were fusing together to create an imperceptible but powerful stream that would carry him back into that life which he had left as a child in the slums of San Giusto in Trieste, right back into the world of ugly squalor and besetting vice from which he had run with all his strength for thirty years and which, for a long time now, he had believed was behind him.”
― Ivo Andrić, quote from Bosnian Chronicle
“Ivo Andric, Bosnian chronicle (Quote about nostalgia, free translation from Bosnian lenguage)
More than three hundred years ago, brought us from our homeland, a unique Andalusia, a terrible, foolish, fratricidal whirlwind, which we can not understand even today, and who has not understood it to this day, scattered us all over the world and made us beggars to which gold does not help. Now, threw us on the East, and life on the East is not easy for us or blessed, and the as much man goes further and gets closer to the sun's birth, it is worse, because the land is younger and more raw and people are from the land. And our trouble is that we could not fully love this country, to which we owe becouse it has received us, accept us and provided us with shelter, nor could we hate the one who has unjustly took us away and expelled us as an unworthly sons. We do not know is it more difficult that we are here or that we are not there. Wherever we were outside of Spain, we would suffer because we would have two homelands, I know, but here life is too much pressed us and humiliated us. I know that we have been changed for a long time,we do not remember anymore how we were, but surely we remember that we were different. We left and road up long time ago and we traveled hard and we unluckily fell down and stopped at this place, and that is why we are no longer even a shadow of what we were. As a powder on a fruit that goes hand-to-hand, from man first fall of what is finest on him. That's why we are like this. But you know us, us and our life, if we can call this life. We live between "occupiers" and commonalty, miserable commonalty and terrible Turkish. Cutted away completely from our loved ones, we are careful to look after and keep everything Spanish, songs and meals and customs, but we feel that everything changes in us, spoils and forgets. We remember the language of our land, the lenguage we did take and carried three centuries ago, the lenguage which even do not speak there anymore, and we ridiculously speak with stumbling the language of the comonalty with which we suffer and the Turkish who rules over us. So it may not be a long day when we will be purely and humanly able to express ourselves only in prayer, and which actually does not need any words.
This so lonely and few, we marry between us and see that our blood is paling and fainting. We bend and shred in front of everyone, we mourn, suffer and contrive, as people said: on the ice we make campfire, we work, we gain, we save, not only for ourselves and for our children, but for all those who are stronger and more insolent, impudent than us and strike on our life , on the dignity, and on the wealth. So we preserved the faith for which we had to leave our beautiful country, but lost almost everything else. Luckily, and to our sorrow, we did not lose from our memory reminiscence of our dear country, as it was, before she drive away us like stepmother; just as it will never extinguish in us the desire for a better world, the world of order and humanity in which you goes stright, watches calmly and speaks openly. We can not free ourselves from that feeling, nor feeling that, in addition to everything, we belong to such a world, though, we are expelled and unhappy, otherwise we live. That's what we would like to know there. That our name does not die in that brighter and higher world that is constantly darkening and destroying, iconstantly moves and changes, but never collapses, and always for somebody exists, that that world knows that we are carrying him in our soul, that even here we serve him on our way, and we feel one with him, even though we are forever and hopelessly separated from him.”
― Ivo Andrić, quote from Bosnian Chronicle
“The halls are full of kids, scrawny ones and fat ones, cool ones and uncool ones, freaks and jocks, cheerleaders and dogs, burnouts and nerds. It’s like Berlin, divided, except there are more walls in this city, and they’re better guarded.”
― Brian Malloy, quote from The Year of Ice
“You can hate me forever, but it won’t change how I feel.”
― Jennifer L. Armentrout, quote from Cursed
“Time should have stopped with the clocks but instead it moved in a glazed dream of tiredness without their ticking insistence.”
― John McGahern, quote from Amongst Women
“The existence of forgetting has never been proved: we only know that some things do not come to our mind when we want them to. —FRIEDRICH NIETZSCHE B”
― Susannah Cahalan, quote from Brain on Fire: My Month of Madness
“Мы расслаблялись, развалившись на моей кровати. Виски размазывал края наших тел и мозгов лужицами жидкой грязи.
– Восхитительно, – сказала Вайда.
«Я не знаю, где ваша мать и, честно говоря, могу процитировать Кларка Гейбла из "Унесенных ветром": "мне глубоко плевать"».
«Он назвал мою мать Кларком Гейблом!» – заорала она и собралась дать мне пощечину. Но я уже все понял и перехватил руку в полете, развернул ее всем корпусом и хорошенько подтолкнул к выходу. Она выпорхнула из двери, точно летучий мусорный бак.
«Отпустите мою мать на свободу! – вопила она. – Мою мать! Мою мать!»
Я начал было закрывать дверь. Тут на меня будто дремота навалилась. Я не знал, просыпаться мне или хорошенько дать этой стерве по мозгам.
Она ринулась было к двери, поэтому пришлось выйти наружу и проводить ее вниз по ступенькам. По дороге мы немножко повздорили, но я приподнажал ей на руку, и она малость поостыла, а я одновременно, как истинный джентльмен, предложил сломать ее цыплячью шейку, если она сейчас же не припустит по дороге туда, куда ее только донесут эти вешалки, приспособленные вместо ног.
Напоследок она еще орала: «До чего я дошла? Что я делаю? Что это со мной? Что я мелю?» И при этом выдирала из книжки страницы и подбрасывала их над головой, как невеста на свадебном пиру.
Мы нисколько не отдохнули, но и не нервничали, что было бы естественно в начале такого дня, нас охватило той мягкой волной шока, когда легче делать одну маленькую вещь за другой, один хрупкий шаг за другим, пока большое и трудное дело, чем бы оно ни было, не завершится само собой.
Когда подступают трудности, которые во что бы то ни стало нужно преодолеть, нам обычно достает сил, чтобы наполнить свою жизнь новыми мимолетными ритуалами и просто их исполнять.
Мы превращаемся в театры.
Я переводил взгляд с бурлящего кофейника на Вайду в ванне. День будет очень длинным, но, к счастью, мы пройдем его – одно мгновение за другим.
В море металла статуя выглядела покойно. Стальная штука с тонкой мозаикой и мраморными людьми сверху. Люди пытались нам что-то сказать. К сожалению, у нас не было времени слушать.
Мы путешествовали так быстро, что через несколько мгновений нас не стало.
Поэтому я хорошенько рассмотрел его физиономию в зеркале. Похоже, его избили до смерти винной бутылкой – но не самой бутылкой, а содержимым.
Его улыбка достигла десяти баллов. Наверное, дочь его работает стюардессой.
Он отодвинул жалюзи и показал нам отличный вид на стоянку – впечатляет, если вы никогда раньше не видели стоянок.
Пограничные городки – не самые приятные места. Они высвечивают худшее в обеих странах, и все американское торчит там неоновой болячкой.
Выточенной из серого камня фигуре было явно не по себе. Она возвышалась над самим зданием. Изображала доколумбова бога или какого-то другого парня, который занимался тем, что не доставляло ему никакой радости.
Вайда лежала нежно и неподвижно, словно мраморная пыль на постели.
По ночам все иначе. Дома и городки далеко внизу требуют свою красоту и получают её в виде крошечных огоньков, мерцающих с невероятной страстью. Мы опустились в Лос-Анджелес, словно в кольцо с бриллиантами.
Священнику не хотелось выходить в Лос-Анджелесе, но пришлось, потому что именно сюда он и летел. Возможно, Вайда ему кого-то напоминала. Возможно, красавицей была его мама, он не знал, как к этому относиться, и ушел в духовенство, а теперь красота Вайды будто вихрем унесла его назад сквозь зеркала времени.
Возможно, он думал о чем-то совершенно не похожем на то, о чем в своей жизни мог подумать я, – и мысли его были самые что ни на есть возвышенные, из них следовало отлить статую... возможно. Говоря словами Фостера, «на свете слишком много "возможно", а людей не хватает».
Я снова стал думать о библиотеке и пропустил тот миг, когда священник поднялся и ушел, чтобы влиться в Лос-Анджелес, добавить к его размерам свою долю и забрать воспоминания о Вайде в свое что бы там ни было.”
― Richard Brautigan, quote from The Abortion
BookQuoters is a community of passionate readers who enjoy sharing the most meaningful, memorable and interesting quotes from great books. As the world communicates more and more via texts, memes and sound bytes, short but profound quotes from books have become more relevant and important. For some of us a quote becomes a mantra, a goal or a philosophy by which we live. For all of us, quotes are a great way to remember a book and to carry with us the author’s best ideas.
We thoughtfully gather quotes from our favorite books, both classic and current, and choose the ones that are most thought-provoking. Each quote represents a book that is interesting, well written and has potential to enhance the reader’s life. We also accept submissions from our visitors and will select the quotes we feel are most appealing to the BookQuoters community.
Founded in 2023, BookQuoters has quickly become a large and vibrant community of people who share an affinity for books. Books are seen by some as a throwback to a previous world; conversely, gleaning the main ideas of a book via a quote or a quick summary is typical of the Information Age but is a habit disdained by some diehard readers. We feel that we have the best of both worlds at BookQuoters; we read books cover-to-cover but offer you some of the highlights. We hope you’ll join us.