“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”
“Boj se ovna, boj se govna, a kada ću živjeti?”
“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !”
“Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Čarobnjački me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primećujući pukotine”
“Bila je tiha luka, u čiji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srećan što se vraćam.”
“Najmanje se govori kad te se najviše tiče.”
“Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina.”
“Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.”
“Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. Ja sam bio daleko od misli na pobunu: samo sam lijeno sanjario.”
“Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se to desilo što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.”
“Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu. Mučiću se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrđavi čeka smrt. Misliću i zaboraviti. Kao i tolike druge stvari. Polako postajem smetlište istruljelih jada, žaljenja, stida, mrtvih zakletvi, poniženog ponosa, i sav taj smrad nazivaću iskustvom. Već osjećam kako zaudara, još osjećam, poslije će mi biti svejedno.”
“Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.”
“- Oprosti.
Bila je to najljepša riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.”
“Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onog koji udara.
Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista koju kokoš kljucne, kad izađe iz svojih podzemnih hodnika.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
Zašto im treba ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nađem. Javio se u meni užas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo?”
“Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima. Razlika je ogromna.”
“... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.”
“- Ne daš mi da spavam - rekao sam, tobože prijekorno, a ništa drugo nisam želio, ni ljepše, ni draže, nikad, u životu.”
“Mirišem je kao cvijet: miris čist i drag. I znam da mogu sve u životu, s njom. Držim je na rukama i njišem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ružnih sjećanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem nježnošću što vri u meni kao vrutak.
Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem. I osjećam se kao gospodar svijeta.”
“The listener is the midwife in the difficult birth of the word.”
“Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući. Došao si na red kad drugih, boljih, više nije bilo.”
“Ne rekavši joj ništa, ni koliko su njene riječi ljekovite, ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga, zagrlio sam je nježno, kao nekad, prije sinoćnjeg događaja, bez strepnje i ustručavanja, potpuno opran, oslobođen, hrabro vedar.”
“I'm slowly becoming a repository for decomposing sorrows, regrets, ignored injustice, and forgotten promises. I can still feel its stench. But when I get accustomed to it, I will call it experience.”
“Vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.”
“Najteže se govori o onome što te se najviše tiče.”
“Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?
Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.”
“Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku miješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potones.”
“Sjetio sam se priče, nena mi je pričala, davno, o karanđolozu, crnom demonu, koji o Božiću sačekuje ljude na mračnim raskršćima, i popne im se na leđa, smrdljiv i težak. Čovjek ga nosi i posrće pod težinom, zagušen smradom, obamro od straha, a karanđoloz ga pita: jesam li težak? Čovjek stenje i kaže ono što misli: težak si. Karanđoloz postane još teži. Ujutru nađu čovjeka mrtva. Ali ko odgovori: nisi težak, spašće se, jer karanđoloza odmah nestane, i čovjek je slobodan. Zbog te riječi hrabrosti, zbog riječi prkosa. Docnije sam mislio da je to priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećeš me slomiti, muka postaje lakša.”
“Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srećan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasić, dragajući me, kao da je živ stvor. I to je bilo sve što sam htio, sve što sam želio.”
“Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom riječi, toliko nije zaslužio.”
“Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovo ako izgubim svoj mir.”
“Whipped cream isn't whipped cream at all if it hasnt been whipped with whips, just like poached eggs isn't poached eggs unless it's been stolen in the dead of the night.”
“because he had no place he could stay in without getting tired of it and because there was nowhere to go but everywhere, keep rolling under the stars...”
“I didn't think I would ever meet a noble who wasn't corrupt. Now that I have, I find that I prefer them when they're greedy bastards. (Brom to Eragon)”
“The world's a hard place, Danny. It don't care. It don't hate you and me, but it don't love us, either. Terrible things happen in the world, and they're things no one can explain. Good people die in bad, painful ways and leave the folks that love them all alone. Sometimes it seems like it's only the bad people who stay healthy and prosper. The world don't love you, but your momma does and so do I.”
“Don't cling to things, because everything is impermanent... But detachment doesn't mean you don't let the experience penetrate you.
On the contrary, you let it penetrate you fully. That's how you are able to leave it...You're afraid of the pain, you're afraid of the grief... But by throwing yourself into these emotions, by allowing yourself to dive in, all the way, over your head even, you experience them fully and completely.You know what pain is. You know what love is. "All right. I have experienced that emotion. I recognize that emotion. Now I need to detach from that emotion for a moment.”
BookQuoters is a community of passionate readers who enjoy sharing the most meaningful, memorable and interesting quotes from great books. As the world communicates more and more via texts, memes and sound bytes, short but profound quotes from books have become more relevant and important. For some of us a quote becomes a mantra, a goal or a philosophy by which we live. For all of us, quotes are a great way to remember a book and to carry with us the author’s best ideas.
We thoughtfully gather quotes from our favorite books, both classic and current, and choose the ones that are most thought-provoking. Each quote represents a book that is interesting, well written and has potential to enhance the reader’s life. We also accept submissions from our visitors and will select the quotes we feel are most appealing to the BookQuoters community.
Founded in 2023, BookQuoters has quickly become a large and vibrant community of people who share an affinity for books. Books are seen by some as a throwback to a previous world; conversely, gleaning the main ideas of a book via a quote or a quick summary is typical of the Information Age but is a habit disdained by some diehard readers. We feel that we have the best of both worlds at BookQuoters; we read books cover-to-cover but offer you some of the highlights. We hope you’ll join us.